Predigra…
Zašto ovo pišem?
Zato jer su mi rekli da moram… uostalom plaćaju me za to. Možda se predomisle nakon ovog teksta, ali možda me i plate još više, ja sam optimist. Blejim u kristalno bijeli blješteći monitor i mislim si; tko bi rekao, prije su mi branili da pišem… Bar cijelo moje obrazovanje jer sam pisao, ali po svom, pod satom, pod odmorom, pisao sam pjesme više nego zadaće i valjda ih je to najviše smetalo, a mene su smetali njihovi okviri. Mislim, ako me tema zanima proučit ću je detaljno i samostalno, ali dok me proćelavi šonjo s hlačama navučenim do pola pivskog trbuha tjera da zapamtim da je general Chakri preuzeo prijestolje u sadašnjem Thailandu 1782. gubim interes. Pitam se da li on zna da je Thailand jedna od najposjećenijih turističkih sex destinacija jer dobro bi mu došao takav izlet, frustriran je… masturbacija nije dovoljna odraslom homosapiensu. Čuo sam za spektakl u centru Bankoka u kojem plesačica na ulici ispaljuje ping-pong loptice iz vagine, ali bolje da mu ne kažem za to. Vjerujem da je moj um kreiran da stvara, a ne da pamti meni suvišne podatke, ali on je profesor, on to vjerojatno ne bi razumio…
Prije sam pisao puno, tako sam bježao od stvarnosti jer moja i nije bila baš najugodnija u svakom trenutku adolescencije, samo tako sam bio potpuno bezbrižan. Profe su željele da izdajem zbirke tih pjesma, da pišem male kazališne komade, ali ne, nisam se dao u kalupe jer sloboda me hranila i održavala je na životu moju kreativnost. Znao sam lupiti poduži status na fejsu, pa mi se javljali portali da pišem blogove za njih, ali odbijao sam i to, jer kada se od mene očekuje da nešto radim u kontinuitetu i okviru sloboda nestaje i gubim interes. A posao na radiju sam zaista zavolio, pa zašto ne, govorim sam sebi dok galopiram prstima po izraubanoj tipkovnici na kojoj se više ne vide otisnuta slova, pisao sam prije, pisao sam puno više… Vodili smo ljubav i rat, poznajem ju, pa više ni ne gledam.
Rekli su mi da imam potpunu slobodu, mislim da ne znaju u što se upuštaju ali bit ću blag s riječima jer sam djelomično zadovoljan životom, s druge strane ovo nije pjesma, ovo je roman, pardon; blog. Mislim da ne znaju da sam skriboman, ne nisam poremećena osoba ali ne mogu stati pisati kada riječi krenu navirati. Mislim mogu, ali ne želim.. Ne vidim kraj.. Ja sam ambis. Zajeb..am se… Volim stare izraze zbog kojih prosječan rvat mora zaviriti u rječnik. Naš jezik je bogat i divan, ali još do jučer smo čuvali ovce i plesali kolo, kako očekivati nagle pomake u društvu. Prema Eurostatu smo najnekulturniji narod u Europi, iza nas su samo Bugari. I ne mislim na kopanje nosa u disku, mislim na posjete kulturnim manifestacijama, kazalištima, muzejima, koncertima. Da se vratim na svoju skribomaniju, u ranim dvadesetima pisao sam po 16 sati u komadu, pjesme koje vjerojatno nikada nećeš čuti…
A pera se dugo nisam lovio jer što sam stariji to više štedim riječi, bar one u koje se dajem skroz i u koje vjerujem u potpunosti. Što ako oslobodim zvijer koju sam zatočio duboko u sebi i trenutno joj ne dajem masnu hranu? Renata Sopek bi rekla na dijeti je. Da… Slovojed je na dijeti…Pazim kome se obraćam, naročito kada iznosim svoje privatne svjetonazore jer; em što ne možeš promijeniti nečiju usijanu glavu, em što s druge strane stječeš po sveopće prihvaćenom anglizmu “hejtere” koji se ne slažu s tvojim sranj….m. Jer nisam bezokusan lik, ja smrdim, ali nekima moje sra..e neodoljivo miriši, nema između. A oni koji znaju, ti znaju! Je.iga!
Tipkovnica na poslu mi šteka, stavljam točke za cenzuru umjesto zvjezdica, a ako ti otvorim dušu vidjet ćeš cijelo zvjezdano nebo… Možda i svemir.
Ovo je predigra za moj idući blog koji vas očekuje na istoj adresi, a kažem predigra jer ovo je taj blog samo je uvod predug, glavne teme se nisam ni dotaknuo, ni zagrebao…
Uostalom moramo se prvo upoznati. Bilo mi je drago, moje ime… za sada nije bitno, ali zovu me Tilen.
Bok!
