Znaš onu „nađi posao koji voliš i nećeš morati raditi ni dana u svom životu“. Potpisujem i podebljavam, puta sto.
Nakon tri tjedna izbivanja iz stvarnosti, u kojima su se izdogađale stvari poput najljepše djevojačke u svemiru, vjenčanja (mog), i deset dana provedenih u Toscani, eto mene natrag. Da, skoro sam dehidrirala od suza radosnica i jedva mi je tijelo podnijelo taj lunapark emocija koje su ga iznapadale, ali tu sam, i to u komadu. Moram priznati da sam mislila kako će povratak iz sunčane Toscane u kojoj si uvjeren kako se život sastoji od vina, sira i tjestenine, u stvarnost koja je, ako ništa drugo, onda malo manje ukusna, biti dosta bolniji. Da ste me u nedjelju pitali, rekla bih vam da nema tih začina koje sam donijela sa sobom s puta i nema tih fotki koje ću prelistavati prije spavanja, a koje će učiniti stvarnost malo ljepšom.
A onda se dogodio ponedjeljak. Gledam sama sebe u čudu kako s guštom ustajem u pola pet, biram što obući i s posebnim guštom dižem taj mikrofon malo prije šest sati ujutro. Nisu floskule ni prazne priče, ali nedostajali ste mi. I vi s druge strane zvučnika, i moji Enter ljudi, čak i Alex da me udavi pričom kad je u elementu i kad ima onaj svoj „krenula sam i ne zaustavljam se“ moment. Alex <3
Zaželjela sam se i ovog studija, mikrofona, prilike da svaki dan govorim što mi je na pameti i dijelim s vama i ono što bi normalna osoba podijelila i ono što bi možda prešutjela. Veliku većinu dana ću reći da je to posao kao i svaki drugi, jer kad živiš taj život i ne možeš ga gledati drugačije nego tako. Naravno da mi je nekad naporno, naravno da me ne oduševljava alarm u 4:30 svako jutro, naravno da bih na dane ostala ispod dekice i šutjela cijeli dan… ukratko, naravno da mi je na dane to „samo posao“. Ali ima i ovakvih nekih dana shvatim da ipak ima nešto u tom radiju što ga diže iznad razine običnog posla. Radio moraš voljeti, živjeti, sanjati, disati. U svakom trenutku ti mozak treba raditi sto na sat, i u svemu što ti se događa, što doživiš, čuješ, vidiš ili pročitaš, trebaš vidjeti priču koju ćeš sutra ujutro donijeti svima s druge strane i koja će ih oduševiti, nasmijati, zabaviti ili dirnuti jednako kao i tebe. I na kraju svega, naravno da je kompliment i velika stvar to što netko odluči započeti jutro baš s tobom i što ti netko koga nikad nisi sreo, a vjerojatno ni nećeš, pruži priliku da ga dotakneš.
Kad ti jedan ponedjeljak ujutro, i to ne bilo kakav ponedjeljak ujutro nego ponedjeljak ujutro u 5 sati, prvi ponedjeljak nakon povratka s godišnjeg odmora života, započne s ovakvim mislima, onda znaš da si učinio nešto dobro sa svojim životom. Nađite si nešto što vas toliko usrećuje i svi ponedjeljci svijeta vam neće moći ništa.
