Ovo je možda posljednji put da pišem, ponestaje mi limenki graha a zadnje pakiranje tosta sam pojeo odavno. Ventilacija i dalje radi ali teško se diše, veliku nuždu obavljam u vrećice iz super marketa… Tamo sam kupio zadnje namirnice prije nego sam zapečatio vrata, zauvijek…Strah me je, razmišljam o prijateljima i obitelji. Jesu li i oni zaraženi, kako je gore danas? Što ako se prokleti virus probije kroz zidove i umrem ovdje sam… Deset metara pod zemljom, u vlastitoj mokraći, gladan i iscrpljen… S obrvama.
I dalje se propitkujem kako je sve to krenulo, na početku ih nije bilo puno pa se teško primjećivalo. Iz dana u dan bilo ih je sve više, počelo je sa ženama koje su lako nasjedale na trendove beauty industrije, uglavnom one bez karaktera i vlastitog identiteta. Izgubljene u surovom svijetu marketinga, nametnutih standarda od strane gigantskih kompanija i make up influencera. Kladim se da su ti gadovi bili i plaćeni da šire ovu pakosnu umotvorinu. Napadale su jednu po jednu, potrebite ženice željne pažnje i ljubavi nasjedale su lako uvjerene da je zlatni rez… Ma zlatni rez, trag od kočenja Golfa petice prije izlijetanja s kolnika na njihovim licima jedino savršenstvo. Nešto što će privući mužjaka homosapiensa kojem gori među nogama i spreman je za razmnožavanje, nešto što će ih učiniti posebnima i lijepima. Kakve naivne tuke…
Uskoro je postalo opće prihvaćeno biti zaražen, napadalo je i muškarce koji su s ponosom nosili svoju boleštinu, slikali su selfije s njima i stavljali ih za profilnu. Brisao sam ih s Facebooka i Instagrama svakodnevno sve dok nisam ostao bez prijatelja. Tada je počelo moje ludilo jer biti normalan među luđacima znači obrnutu stvar, osamio sam se i promatrao iz sigurne udaljenosti njihov trijumf sa gnušanjem ali i strahom. Svi koji nisu bili bolesni gurnuti su na margine društva, gledani su s gađenjem i javno su ismijavani. Bilo je prekasno za borbu, horde zaraženih osvajale su sela i gradove, glavne ulice i trgove, tv ekrane i noćne klubove, Instagram je čini mi se nekima i plaćao jer su pristali biti inficirani. Uvjerio sam se da bolest ne pita ni za godine… Kupio sam sina u školi i ostao ukamenjen kada sam vidio djevojčice iz petog razreda s njima na licu. Proždirale su im obraze prekrivajući gotovo cijela čela, stajao sam kao kip na sred hodnika dok su prolazile i mrko me gledale iako su bile sretne, negdje duboko u sebi. Shvatio sam da je ova prokleta bolest kadra zatomiti emocije zaraženih jer kako god se oni osjećali uvijek djeluju ozbiljno i hladno, čak i pomalo ljutito.
Vratio sam se doma ženi s malim, zaključao ga u sobu i krenuo u kupaonicu, čuo sam da pušta vodu a kada sam otvorio vrata puklo mi je srce, duša mi je zacvilila kao prasence pred klanje. Muk… Njen osmjeh je bio hladan, pogledala me kao dijete u pijesku koje se upravo popišalo na tatinu cipelu. U isto vrijeme je izgledala iznenađeno i ljutito. Bolest je pokucala i na vrata moga doma… Stajala je ispred ogledala, oči su joj se preokrenule u unutrašnjost lubanje s gornje strane, ali njene obrve i dalje su oštro zurile u mene… Kuda god skrenuo pogled po prostoriji vidio sam ih krajićkom oka. Držala je crni kist u ruci… Počeo sam zapomagati, psovao sam Boga i molio u isto vrijeme, bacio sam se na pod slomljen i vukao kroz hodnik dlanovima po parketu prema dnevnom boravku. Što sam ja sagriješio, zašto i ja Bože?!
Stajala je samo u gaćicama s tim debelim crnim obrvama koje su je učinile čudovišnom, bila je ista kao i svi ostali zaraženi… Bezdušna i beskarakterna kučka, gledala me ljutito ali s osmijehom na licu, mislio sam da će biti jača i da nikada neće pokleknuti. Izgledala je kao eksperiment zlog znanstvenika koji je pomiješao gene Mesića i Chewbacce… Zar je ovaj spermij pobijedio sve ostale? Plakao sam… Rekla mi je da ide kod frendice na tulum… Sve mi je bilo jasno, horda zombi kučki noćas napada grad. S obrvama… Ostalo mi je malo vremena, trčao sam s ušteđevinom iz čarape do prvog super marketa. Tamo sam kupio limenke graha i špek fileka, tunjevinu, cigarete i tost. Debeloj prodavačici kojoj su palme rasle iz madeža pokušao sam objasniti da bježi! -Da je gotovo!
-Uskoro ćeš biti zaražena neurološkom bolešću zbog koje ćeš ostati bez većeg dijela mozga i narast će ti masne obrve preko cijelog čela koje ubijaju svaku emociju u ženi, bit ćeš zombi!
-Nije me shvatila, rekla je da će zvati policiju. Otrčao sam u napušteno atomsko sklonište ispod zgrade kraj Doma sportova i zaključao se. Ovo su moji posljednji trenutci, svijet je otišao u kuac, a začudo nije ga sjeala politika, Amerikanci, Rusi ni Sjeverna Koreja, nego pandemija. Pandemija zlih obrva…
