Ususret ovogodišnjem izdanju festivala Ultra Europe, razgovarali smo s Tomom in der Mühlenom– jednim od domaćih umjetnika koji će nastupiti na moćnom Resistance stageu. Njegov hibrid live set otvorit će drugi dan, a s obzirom na njegov prepoznatljiv analogni pristup i izvedbama, znamo da nas očekuje nešto potpuno drugačije. U razgovoru smo se dotaknuli njegove filozofije stvaranja elektroničke live glazbe, odnosa prema modularnim sintesajzerima, ali i uloge kluba i glazbe u oblikovanju zajednice.
Znam da imaš snažan interes za matematiku – na koji način je to oblikovalo tvoj pogled na glazbu i način na koji je produciraš?
Ja sam u matematiku ušao naopako. Bio sam najgori u razredu, morao sam imati instrukcije, i onda je od toga krenula ljubav prema matematici. Završio sam MIOC, upisao PMF, ali ga nisam završio jer sam već puno svirao i nekako mi se više nije dalo. Matematika mi je promijenila način razmišljanja općenito i stvorila taj analitički pristup – nije sve samo inspiracija, emocija i osjećaj, nego i metode, alati i analize svega, pa tako i glazbe. Kasnije, kad je sve postalo kompjuterizirano, to mi je puno pomoglo jer mi kompjuter nije stran. Cijeli život ga koristim i definitivno je to bilo korisno.
Vidiš li poveznicu između matematičke preciznosti i kreativnog procesa u elektroničkoj glazbi, osobito u technu?
Modularna glazba je stvarno neka nova dimenzija jer tu ništa ne možeš potpuno sačuvati ni pripremiti do kraja – sve je uvijek napola pripremljeno. Danas postoje neki sekvenceri u kojima se nešto može spremiti, ali ja sam i dalje u tom old school smjeru gdje većinu toga ne spremaš. Sve tretiraš kao instrument. Svaki oscilator, svaki element moraš svirati i improvizirati. Tu analitički um pomaže jer je situacija u klubu drugačija nego u studiju – tamo možeš stati, ponoviti, popraviti. U klubu toga nema – kad kreneš, sviraš i gotovo. Kad sam nedavno svirao u Berlinu, ugasili su sva svjetla, napunili klub maglom i doslovno nisam vidio modularni sintesajzer – ne znaš što radiš, pa ti racionalnost tu baš dobro dođe.
Što za tebe znači pojam live techno performance? Kako se razlikuje od DJ setova i što te najviše privlači kod tog pristupa?
S jedne strane imaš DJ setove koji su danas, uz suvremene playere, postali vrlo napredni – možeš stvarati loopove, koristiti efekte, intervenirati u traku, ali to je i dalje gotova pjesma, bila tvoja ili tuđa, i koristiš DJ tehnike. S druge strane, modularni synth ne možeš spremiti – svaki je drugačije složen, drugačije konfiguriran, drugačije zvuči. Nema pravila. Sve može biti i “krivo” spojeno, pa opet zvuči zanimljivo. Ima i različitih kombinacija kad ljudi koriste DJ softver, ritam-mašine, dodaju live elemente. Ja ću na Ultri imati hibrid set za koji koristim Ableton s loopovima i trakama drugih izvođača, ali i svoj modularni synth. Miješam svoje i tuđe, koristim efekte, edite – vrlo slično improvizaciji, i nije sve 100% moje, ali je pola-pola.
View this post on Instagram
Koji je osjećaj stajati pred publikom i stvarati zvukove u realnom vremenu – bez unaprijed definiranog tijeka?
Uvijek je frka jer imaš dva izazova – tehnički i glazbeni. Kad kombiniraš kompjuter i modularni synth, tehničke greške su vrlo moguće. Čak i nakon godina iskustva, često se događaju problemi. Ako pogrešno složiš sinkronizaciju uređaja, sve može “pobjeći” iz ritma. Osim toga, ako nosiš laptop i drugu opremu, vrućina i vlaga često stvaraju tehničke probleme. Modularni synth je posebno osjetljiv jer se njegov zvuk mijenja s temperaturom. Dakle, imaš dva “organizma” koji ne funkcioniraju uvijek zajedno – i jedan i drugi mogu otkazati. U malim klubovima je to jedno, ali kad nastupaš pred tisućama ljudi, kao na Ultri, to je već druga stvar.
Imaš iskustva i s vođenjem klubova – što su po tebi najveći izazovi, a što najveće nagrade tog posla?
Imao sam klubove prije, i opet sam imao jedan koji smo, nažalost, zatvorili. Klubovi su nekad bili centar nove glazbe, ideja, razmjene kultura. Danas, nakon pandemije, sve se promijenilo. Klubovi više nisu u fokusu – svi moraju razmišljati i na financijski isplativ način, a teško je puniti isti prostor više puta tjedno kroz cijelu godinu. Publika je manja, nova generacija manje izlazi, nema novca za izlaske i promijenile su se navike. U Njemačkoj vidim da su veliki eventi sve češće dnevni – gotovi do 22 sata, publika je trijezna. Kultura se mijenja. Klubovi opstaju samo ako imaju jak imidž – gdje publika ne dolazi zbog DJ-a, nego zbog samog kluba za koji znaju da ima dobru selekciju i provjerene izvođače. S financijske strane, nagrada gotovo da i nema – sve se svodi na ljubav prema glazbi.
Imaš li neki savjet za ljude koji bi se upustili u pokretanje vlastitog kluba ili glazbenog prostora?
Po meni, smisao kluba je stvaranje communityja. Ako možeš okupiti ljude koji dolaze zbog onog što ti i tvoj klub predstavljate – bez obzira na žanr – onda to ima smisla. Ako je motiv samo zarada, postoji puno lakših i pametnijih načina za zaraditi novac nego otvarati klub.
Uz sve poslove koje radiš, pokrenuo si i svoj label Berlin Raw Industries. Koja je priča iza diskografske kuće i s kojim ciljem je pokrenuta?
Label je krenuo iz zajednice nas nekoliko koji stalno sviramo u Berlinu i redovito surađujemo. Prvo smo počeli s eventima, a ove godine smo proslavili 5 godina. Cijela priča se bazira na živoj elektroničkoj glazbi – najviše modularnoj, ali ima i ritam-mašina i live vokala. Nismo žanrovski ograničeni – ima od techna do ambijentalne i industrial glazbe, sve dok je izvedba uživo. Počelo je iz čiste ljubavi, a sada sve više raste. Na proslavi je nastupilo 20 izvođača iz Australije, Kalifornije, Kolorada, Italije i Njemačke. Događaj je bio rasprodan, što u Berlinu nije lako, i Resident Advisor nas je proglasio jednim od najboljih evenata te večeri – a vikendom ih ima preko 1000, tako da je to veliki kompliment.
Znam da si ljubitelj sporta – imaš crni pojas u karateu i brazilskom jiu-jitsuu, uz to i surfaš. Koliko ti fizička aktivnost pomaže da se “resetiraš”?
Život DJ-a i glazbenika je težak – pogotovo kad govorimo o technu i nastupima u 5, 6, 7 ujutro. To je potpuno drugi svijet. Upravo zbog toga me sport tjera da treniram, zdravo jedem, ne pijem. Shvatio sam da ako želiš preživjeti tempo – ja sam imao gotovo 80 svirki u jednoj godini – jednostavno se moraš paziti. Ne možeš se napiti, spavati tri sata i ići dalje. A i dovoljno sam star da sam to napokon shvatio. Borilačke vještine su mi totalno drugi svijet – druga disciplina, drugi ljudi, i to mi pomaže da se maknem iz glazbene svakodnevice.
Dugo si surađivao s institucijama poput HDS-a — koliko su takve organizacije važne za hrvatsku glazbenu scenu, posebno za elektroničku glazbu?
Uvijek je, naravno, teško da nešto što je relativno underground dobije priznanje nekakvog mainstreama. To je čisto po definiciji — jer inače ne bi bilo underground — a kod nas je elektronika još uvijek underground na neki način. Tu je, recimo, HDS zbilja shvatio važnost toga. Prije su već imali nagradu koja je bila financijske prirode, znači svake godine se dodjeljivao neki iznos koji je išao ili za festival ili za producente. To je u biti bilo za promociju hrvatskih producenata, autora koji stvaraju elektroničku glazbu, s nekakvom željom što više promovirati te producente koji rade glazbu koja je vani uspješna — gdje je Hrvatska zapravo poprilično dobra u tome — i zbilja imamo producente koji vani uspijevaju, koji su stalno na chartovima. To je bila nekakva ideja: podržati ih.
Ideja suradnje s Ultrom bila je da skupa s njima odaberemo DJ-eve u kojima vidimo neki potencijal da bi mogli vani nešto napraviti, jer u krajnjoj liniji to je i nekakva želja svakog DJ-a. Nije da mu Hrvatska nije zanimljiva, ali kad sviraš negdje vani, to je drugačija stvar. I to mi je zbilja drago — jer evo, neke DJ-ice koje smo izabrali prošle godine javile su mi se da su nakon toga dobile hrpu gaža vani i bile su sretne. To je zbilja bio cilj toga.
Generalno, ja se stalno borim s tim da se scena međusobno treba podržavati, a ne potkopavati — što je dosta teško objasniti ljudima. I to je ta velika razlika ipak u Njemačkoj i pogotovo Berlinu, gdje se ljudi podržavaju — to je velika stvar. Ne znam ni ja koji je razlog tome, jer je to velika šteta s obzirom na to da imamo DJ-eve koji su zaista talentirani i mogu parirati na svjetskoj razini. Pogotovo nakon korone, pojavilo se toliko novih kolektiva, što je super, ali su ti kolektivi nekako shvatili to kao da se bore samo za sebe, a drugi ih ne zanimaju. Tu je, po meni, velika greška jer borba je generalno da ljudi što više slušaju elektroničku glazbu, i svatko tko uspije — otvara put drugima. I to imam osjećaj da ljudi ne razumiju.
Što bi, po tvom mišljenju, trebalo unaprijediti u tom odnosu između umjetnika i institucija?
Velik je problem što umjetnici ne razumiju kako to sve funkcionira — i to nije samo u elektroničkoj glazbi, to je generalno. To je možda jedan od najvećih problema: da kod nas umjetnici nekako ignoriraju taj racionalno-poslovni dio. Isto tako, nemaju ni neke menadžere koji bi umjesto njih to radili, a danas su jednostavno drugačija vremena.
Došlo je do toga da sustav više nije takav da ćeš negdje svirati pa će te netko “otkriti”. Ta vremena su prošla. I da ne govorim o tome da je danas social media (bilo to dobro ili loše) najvažniji faktor bilo kojeg umjetnika, a pogotovo u elektroničkoj glazbi. U Njemačkoj je Instagram postao broj 1 sredstvo vrednovanja kod bookiranja nekog DJ-a. Ne kažem da je to dobra stvar — ali tako je. Možemo mi reći da je to glupo i da ne valja, ali to tako funkcionira, i sad se tome treba ili prilagoditi — ili te nema.
S druge strane, mislim da puno umjetnika ne razumije da ono što je nekad u mojoj generaciji bila televizija ili radio, to su danas Instagram, YouTube i društvene mreže. Kao što se netko prije 30 godina borio da bude na radiju — danas se treba boriti na društvenim mrežama.
I koliko god društvene mreže imale puno negativnosti, isto tako su prozor prema nekakvoj internacionalizaciji. Ako radiš nešto zanimljivo, zbilja možeš imati puno širu publiku nego da si samo lokalno ograničen. Treba raditi sve što može pomoći tvojoj karijeri — i ono što je zbilja važno jest biti iskren u tome što radiš. U krajnjoj liniji, vrlo malo ljudi uspije s nečim u čemu nisu iskreni i za što ne “ginu”. Jer imaš toliko teških momenata u karijeri, životu — financijski, privatno, putovanja i sve to — i ako to zbilja ne voliš, ti to nećeš ni izdržati.
Tomo in der Mühlen otvara drugi dan Resistance pozornice na ovogodišnjoj Ultri Europe – nastup koji obećava sirovu energiju, live elemente i vrhunsku vožnju. Za sve koji neće biti u Splitu, pripremio je ekskluzivan hard techno set posebno za Enter, koji ćete moći uhvatiti odmah nakon završetka live prijenosa s Parka Mladeži u subotu, iza ponoći. Idealna prilika da doživiš djelić Resistance atmosfere – gdje god se nalazio.
